Adresa: Haulikova 4, Zagreb, 1877. – 1948.
Društvo Dobrotvor osnovano je 12. travnja 1877. godine kao reakcija na Zakon o obveznom školstvu koji je donesen 1876. godine. Ovaj Zakon postavio je dodatne financijske obveze na ionako osiromašeno stanovništvo Hrvatske te je postojala potreba za potpomaganje djece i mladih iz siromašnih obitelji kako bi mogli završiti školovanje. Društvo je osnovao Đuro Stjepan Deželić. Temeljna misija društva bila je pomaganje siromašnim učenicima, a Grad Zagreb bio je pokrovitelj društva sve do 1930. godine.
Brojni poznati Zagrepčani sudjeluju u radu društva: Stjepan i Božidar Širola, Emilije Lasazowski, obitelj Deželić….
Sredstva za dobrotvorni rad Društvo je dobivalo od utemeljitelja i dobrotvora. Među njima su bili ugledni pojedinci, novčarski zavodi i poduzeća.
Godine 1911. izgrađen je Dobrotvorov dom u Haulikovoj 4, a samo Društvo je djelovalo i za vrijeme I. i II. svjetskog rata.
Društvo je 1948. prestalo s radom zbog financijskih problema, a ukupno je djelovalo 71 godinu.
Poznate osobe povezane s Društvom:
Đuro Stjepan Deželić,
hrvatski književnik i publicist koji se je istaknuo predanim društvenim radom. Đuro Deželić rođen je u Ivanić-Gradu 1838. godine. Nakon studija prava stupio je u službu grada Zagreba. Od 1871. godine do smrti bio je gradski vijećnik i zamjenik gradonačelnika. Njegovim nastojanjem podignuti su mnogi dijelovi grada, uređeni trgovi i sagrađen vodovod. Godine 1868. osnovao je vatrogasnu službu u Hrvatskoj.
U eseju Đuro Stjepan Deželić (Naši ljudi i krajevi) A. G. Matoš piše: "Optimista, veseljak, utjelovljenje zagrebačkog duha. Taj duh javlja nam se u Deželiću čisto gradskim i zagrebačkim vrlinama i manama: elastičnost, praktičnost, univerzijalnost, jako pravno i patriotsko osjećanje...".
Božidar Širola,
hrvatski skladatelj i glazbeni pisac, muzikolog i etnomuzikolog. U Karlovcu je završio pučku školu i pohađao glazbenu školu. Realnu gimnaziju, započetu u Karlovcu završio je u Zagrebu, gdje je nastavio i učenje violine kod Ladislava Miranova, a po završetku gimnazije upisao je studij matematike i fizike. Diplomirao je 1913. i odmah se zaposlio kao nastavnik, te nastavio kao privatni učenik Ivana pl. Zajca učiti glazbenu teoriju i instrumentaciju. Već tada je Širola skladao te su neke njegove skladbe izvedene u Zagrebu. Kao zborovođa Akademskoga glazbenog društva Mladost putovao je po Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj, upoznao značajne skladatelje, te nastavio glazbeno usavršavanje na Institutu za glazbene nauke Sveučilišta u Beču. Na osnovi disertacije Das istrische Volkslied stekao je 1921. naslov doktora filozofije, postavši tako prvi hrvatski školovani muzikolog. Božidar Širola bio je kustos, zatim ravnatelj Etnografskoga muzeja u Zagrebu. Poznat je kao skladatelj (gotovo svih glazbenih oblika), muzikolog (autor prvog sustavnog pregleda povijesti hrvatske glazbe) i etnomuzikolog (autor brojnih rasprava o hrvatskoj folklornoj glazbi). Umro je u Zagrebu 10. travnja 1956.
Emilije Lasazowski,
hrvatski povjesničar i arhivist, kulturni i javni djelatnik. Studirao je medicinu u Grazu, a diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1893. godine. Od 1891. godine kao pravnik bio je zaposlen u Zemaljskom arhivu (današnji Hrvatski državni arhiv). Prvi članak objavio je 10. veljače 1889. u karlovačkom Svjetlu pod naslovom "Brlog na Kupi i njegovi gospodari". Sređivao je arhivsko gradivo brojnih hrvatskih arhiva, od studentskih dana djelatnikom je i poslije ravnateljem Zemaljskoga arhiva, znatno unaprijedivši arhivsku struku. Uredio županijske arhive u Bjelovaru i Virovitici. U Zemaljskom arhivu je 1899. godine zajedno s Ivanom Bojničićem Kninskim kao urednikom pokrenuo Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskoga arkiva. Bio je urednikom mjesečnika za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku Vitezović (1903. - 1905.). Više godina uređivao je list Prosvjeta, a obnašao je dužnost člana zemaljskoga povjerenstva za čuvanje historijskih spomenika kao i zemaljskoga povjerenstva za nazivlje mjesta.
Zajedno s Velimirom Deželićem starijim obnovio je Družbu Braća Hrvatskoga Zmaja (16. studenoga 1905.), bio je Zmaj Brloški i Ozaljski, te prvi Veliki meštar Družbe (do 1935.), a poslije je proglašen Prazmajem Brloškim i Ozaljskim. Na njegov poticaj osnovani su 1907. godine Muzej grada Zagreba s arhivom i zagrebačka Gradska knjižnica kojima je bio ravnatelj (do 1925.). Sudjelovao je u osnivanju Društva za spasavanje (1909.), prethodnice Hitne pomoći, kojemu je bio prvi privremeni predsjednik sve do izbora stalnoga predsjednika Miroslava grofa Kulmera, a Laszowski potom obnaša dužnost tajnika. Bio je urednikom glasila Hrvatski Zmaj (1917., 1918. i 1925.). U Družbi se njegov rad posebice ističe kod ekshumacije i prijenosa kostiju Zrinskih i Frankopana iz Bečkoga Novog Mjesta u Zagreb, te kod prijenosa kostiju Eugena Kvaternika u Zagreb kao i kod uređenja Ozlja i drugih gradova koji su prije bili u vlasništvu Zrinskih čiji kult njeguje Družba upravo zaslugom Emilija Laszowskog. Zalagao se i postigao je da knez Thurn und Taxis daruje grad Ozalj hrvatskome narodu u kojemu je kasnije uredio Zrinsko-Frankopanski muzej.
